Poziv u Očev dom

Iz Evanđelja po Ivanu; Iv 1, 1-18 

U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše u Boga i Riječ bijaše Bog. Ona bijaše u početku u Boga. Sve postade po njoj i bez nje ne postade ništa. Svemu što postade u njoj bijaše život, i život bijaše ljudima svjetlo; i svjetlo u tami svijetli i tama ga ne obuze.

Svjetlo istinsko koje prosvjetljuje svakog čovjeka dođe na svijet; bijaše na svijetu i svijet po njemu posta i svijet ga ne upozna. K svojima dođe i njegovi ga ne primiše. A onima koji ga primiše podade moć da postanu djeca Božja: onima koji vjeruju u njegovo ime, koji su rođeni ne od krvi, ni od volje tjelesne, ni od volje muževlje, nego – od Boga. I Riječ tijelom postade i nastani se među nama i vidjesmo slavu njegovu – slavu koju ima kao Jedinorođenac od Oca – pun milosti i istine.

Promišljanje

Danas slavimo svetkovinu rođenja Gospodina našega Isusa Krista – Božić. Ovo je jedna od najobljubljenijih svetkovina koja se slavi u kršćanstvu. Uz Božić vežemo radost, obiteljsko druženje, jaslice, mir. To je i dostojno dana kada se prisjećamo milosti koju je Bog udijelio čovjeku, a to je da je poslao Sina svojega da postane jednim od nas. Isus je oplijenio samog sebe, postao nama sličan u svemu, osim u grijehu da nas učini dionicima vječne slave, kako nas lijepo uči sv. Pavao. Time je dovršio u potpunosti djelo stvaranja, vrativši veličinu palom čovjeku, izbrisavši razdjelnicu između stvorenja i Stvoritelja. Rođenje Isusa Krista početak je povratka čovjeka grešnika u Očev dom, koji doživljava svoj vrhunac u muci, smrti, uskrsnuću i uzašašću Isusa Krista.

Svjetlo istinsko koje prosvjetljuje svakog čovjeka dođe na svijet. Ovo je središnja poruka današnje svetkovine. Svjetlost koja obasjava tamu. Obilježje tame je odsutnost života. A nama je poznato kako volimo živjeti. Volimo osjećati život u svojim rukama, osjećati se kako smo nekome važni, kako nas netko ljubi. Samoća i udaljenost od drugih, od onih koji nas ljube izaziva nemir u nama, osjećamo se izgubljeni. To je djelovanje tame – izgubljenost, malodušje, odsutnost mira, uznemirenost, strah. Isus Krist je svjetlo koje razgoni tamu. Po njemu sve postade, on je naš mir, naša radost, naša nada, on je naš put, život i istina.

Možda se sve to čini kao da i nije tako važno. Uostalom, što nama znači događaj rođenja nekad davno, kada svijet nije uopće izgledao ovako kako izgleda danas. Nije bilo struje, nije bilo nafte, nije bilo automobila, nije bilo mobitela, nije bilo interneta. Danas se čini kao da je čovjek zavladao svime i da mu nije potrebno da ga netko spašava ili da nekakva svjetlost dolazi na svijet. Pogledajmo malo dublje u sve to. Ovo naše vrijeme je vrijeme kada neprestano traju ratovi, svakog dana na stotine ljudi biva ubijeno. Poplave, požari, sniježne oluje su jače nego ikada prije u povijesti. U sjevernoj Africi ljudi umiru od gladi. Ljudsko ropstvo je daleko od toga da je nestalo – žene se prisiljava da se prostituiraju, djeca rade samo za šaku riže. To je mali obris našeg vremena. Što je tek s radijacijom o kojoj se ne govori, o nuklearnim pokusima o kojima javnost ništa ne zna, o oblaku radijacije koji se pojavio nedavno na području istočne Europe. Pretpostavlja se da je jači od Černobila – a nitko nije reagirao. A naša zemlja? Kao da nismo pripadnici jednog naroda, već, skupine plemena koja žive zajedno. Sličniji smo vremenu stoljeća sedmog kada smo došli na ove prostore. Zaboravili smo da tek zajedno možemo jedni drugima pomoći izgraditi našu domovinu. Koliko ljudi ne može dobiti posao, koliko ljudi skuplja plastične boce, koliki, i u našoj okolini, se nalaze na rubi siromaštva. Tu statistiku nećemo čuti nigdje, da je sve više onih koji jedva uspijevaju prehraniti svoju djecu. A nalazimo se na našem tlu, ne negdje daleko. Ljudi su izgubili optimizam, nadu u život, obeshrabreni su, bez smisla života. Pogledajmo oko sebe i uvidimo da je tako. Svi ili barem velika većina konstatno bulji u ekrane svojih mobitela, nastoji prikazati se kao netko i nešto a u sebi smo prazni. Vidimo da smo daleko od toga da ovladavamo bilo čime.

Isus je došao da nam pokaže smisao patnji. Da nam pokaže da je svo stvorenje usmjereno prema Gospodinu. Da je slava Božja skrivena u našem svakodnevnom životu. Pozvani smo u Očev dom. To je poruka Božića. Da smo svi mi pozvani biti sustolnici Božji, braća i sestre.

Mi smo oni koje je Gospodin poslao da donesemo Svjetlo bližnjima. To je potrebno u svakom vremenu. Sv. Irenej Lyonski, biskup iz 2. st. napisao je da je živ čovjek slava Božja. Svi mi smo živa slava Božja, a to nam je otkrio Isus Krist, svojim rođenjem i životom te smrću i uskrsnućem.

Božić je poziv da budemo slika Božja u svijetu. To ostvarujemo kroz nasljedovanje Isusa Krista. On nam je pokazao put. Ljubiti Boga svim srcem i svom dušom i svim umom svojim te ljubiti bližnjega kao samoga sebe. Uzeti križ života svaki dan – ići na posao, raditi, nastojati oko dobra. Mi smo ti koje je On izabrao da budemo Svjetlo onima oko nas. Nemojmo biti tužni jer ne osjećamo prisutnost Božju, nemojmo misliti da zato jer nam On ne odgovara na molitve da nije tu. Kroz ljubav se očituje Njegova prisutnost. Zašto je tako? Zato jer unutar Presvetog Trojstva jedini odnos koji mi, kao ljudi možemo razumjeti, da se približimo toj ispunjenosti života jest ljubav. Ljubav je granica našeg shvaćanja. Otac ljubi sina u Duhu Svetom. Iz te ljubavi nastao je kozmos, zemlja, čovjek. I on želi da svaki čovjek, svaki, uđe u tu ljubav. To je Božić. Očitovanje Božje ljubavi. Sv. Ivan od Križa nas uči, da se ljubav ne sastoji u tome da se u sebi osjećaju velike stvari, nego da se osjeća velika lišenost i da se trpi za Ljubljenoga. Zato mi ne prepoznajemo odmah Božje tragove u našim životima.

Patnja nas čini prijemljivima za Boga jer se sve više oslanjamo na Njega a ne na sebe. To znači biti dijete Božje – da dopustimo Njemu da nam progovara kroz naš život. To znači da u nečijem osmjehu, lijepoj gesti, poklonu, susretu, vremenu koje posvećujemo nekome, novcu koji darujemo da netko ima kruh, posjetiti bolesnog, zaogrnuti gologa, nahraniti gladnog, napojiti žednog – to su bljeskovi Neba na zemlji. Budimo i mi dijete Božje, neka se kroz naš život očituje lice Krista.

To ne znači isključiti bol i patnju. Ljudski život nije ni crn ni bijel, on je mješavina jednog i drugog. Na nama je što ćemo izvući iz naših života. Ljepotu ili ružnoću. Slijedimo Krista i budimo jedni drugima blagoslov.

Sretan i blagoslovljen Božić!

M. K.

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

w

Spajanje na %s