Bdijenje – iščekivanje Isusa

Iz Evanđelja po Marku; Mk 13, 33-37 

U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima:

»Pazite! Bdijte jer ne znate kada je čas. Kao kad ono čovjek neki polazeći na put ostavi svoju kuću, upravu povjeri slugama, svakomu svoj posao, a vrataru zapovjedi da bdije. Bdijte, dakle, jer ne znate kad će se domaćin vratiti – da li uvečer ili o ponoći, da li za prvih pijetlova ili ujutro – da vas ne bi našao pozaspale ako iznenada dođe. Što vama kažem, svima kažem: Bdijte!«

Promišljanje

Ovim evanđeoskim odlomkom završava 13 poglavlje Evanđelja po Marku. To poglavlje naziva se i Markova apokalipsa. U njemu Isus odgovara na pitanje učenika kada će i kako doći kraj svijeta, odnosno kada će se dogoditi da neće ostati ni kamen na kamenu od veličanstvenog zdanja hrama. Isus im nabraja da će se prije tog događaja pojaviti ratovi i glasovi o ratovima, potresi, glad. Oni koji su Kristovi bit će predavani vlastima, brat će brata predavat, otac sina, djeca će ustajat i ubijat roditelje, mjesec više neće svijetliti, sunce će pomrčati, zvijezde će s neba padati, sile će se nebeske poljuljati. Svi će zamrziti one koji su Kristovi, ali tko ustraje do kraja spasit će se. Kada se sve to dogodi, Sin čovječji će doći sa anđelima svojim i sabrat će svoje izabranike.

Ovaj odlomak se uklapa kao uputa učenicima kako da se postave pred stvarnošću koju susreću, pred život koji nosi i svjetlo i tamu. Isus im preporučuje, još bolje, nagovara ih da budu budni – da bdiju. Bdjeti znači iščekivati. Iščekivanje znači nadati se. Tko se nada vjeruje ostvarenje onoga čemu se nada. A onaj tko vjeruje taj i ljubi ono što iščekuje. Isus nam tako predstavlja model ustrajnosti. Ustrajnost u svim kušnjama koje susrećemo u svakodnevici, bilo to od same činjenice da ne možemo kupiti kruh, da ne možemo provesti dovoljno vremena s svojom obitelji, da izgleda kao da se sve oko nas urušava, kao da naša domovina tone u crnom zlu, kao da se sve pretvara u ništavilo i prah, kada nas vijesti i naši bližnji podsjećaju kako nema smisla ništa dobro raditi, kao da se i ne vidi ljepota života. Sve je obuhvatila određena rezignacija, sivilo. I sada se pribjegava umjetnim svjetlima i kuhanom vinu te prolaznoj zabavi i opuštanju da zamagli stvarnost u kojoj se nalazimo. Skoro pa da sve ono o čemu smo gore govorili ostvaruje se. Oni koji su Kristovi bivaju razapeti – od medija, od svojih bližnjih, od svoje obitelji. Stigmatizirani. Kao da se ne smije biti vjernik, kao da vjera smeta, kao da je to tek tako tu. U tim i takvim trenucima sjetimo se – tko ustraje do svršetka bit će spašen.

Jake li utjehe, kažeš, da, imaš pravo, to nije utjeha. Isus nije došao da nam pruži nekakvu utjehu, već da nam pokaže put, istinu i život. To je ono što nam je Utjelovljenje Sina Božjega donijelo. Mi smo djeca Božja. I kao djeca Božja trebamo živjeti. Kao baštinici i ukućani svetih kako nas uči sv. Pavao. Pozvani smo biti slika Božja u svijetu. Preko nas se očituje Gospodin. Isus nam je pokazao put. Iz neznatnosti Bethlehema, iz beznačajnosti Nazareta, preko veličanstvenog Jeruzalema, od rođenja preko smrti i uskrsnuća, Isus nam je pokazao put. Put koji vodi k Ocu. To je došašće.

Došašće je iščekivanje dolaska Isusa Krista među nas. Nalazimo se na početku ovogodišnjeg došašća. Budimo pozorni na poticaje koje nam Gospodin upućuje u ovo vrijeme. Bdijmo. Što bi to značilo? To je poziv da svoj život promotrimo iz novog kuta – kuta Isusa Krista. Došašće se treba protegnuti na cijeli naš život, kako preko krštenja postajemo Kristovi, trebamo učiniti da i naizvan, kroz naše djelovanje, misli, riječi postajemo sve više Kristovi. To znači bdijenje – preoblikovanje samog sebe na sliku Isusa Krista. Njega iščekujemo, ali ne pasivno, već aktivno. On nas toliko ljubi da nam je povjerio vlastiti život u ruke. Možemo od svojeg života učiniti slavu Gospodinu ili ga prespavati. Biti budan – bdjeti, znači uložiti svoje talente, vrijeme u postajanje boljim čovjekom. To je došašće, to je ono što je potrebno u ovom našem vremenu. Zato i slavimo zornice svako jutro – kako bismo bili svjesni da je zora, pazi sad, zora vrijeme kojim započinje dan, vrijeme kad se Danica treba pomoliti u srcima našim. Danica je Krist, svjetlo je Kristovo uskrsnuće, a Duh Sveti je onaj koji nas vodi u ovoj tami naših života. Nema smisla da nakon došašća budemo i dalje isti, bez da smo pokušali promijeniti svoj život, pa makar to značilo da se neću više tako često ljutiti na svojeg supruga/suprugu, ili ću više posjećivati svoju bolesnu majku, ili ću nazvati prijatelja kojeg dugo nisam čuo. Puno je prostora da postanemo sličniji Kristu. Idimo na zornice otvorena srca, slušajmo Riječ, ispovjedimo se, nastojmo ići na pričest i tako pripraviti svoja srca za Božić.

Učinimo na početku došašća odluku da ćemo bdijeti – što će reći usavršiti se u onome u čemu možemo. Nađimo nešto dobro što možemo učiniti i to učinimo. Tako ćemo stvarati Kraljevstvo Nebesko na zemlji. Današnjem vremenu to treba. Naša domovina to treba. Treba ljude koji će svoj život temeljiti na darivanju drugima – poput Krista. Budimo jedni drugima braća i sestre, tek tada moći ćemo u potpunosti odgovoriti na poziv  Oca našega koji je na nebesima da budemo slika Božja na zemlji. Biti Kristovi – to znači bdjeti, bdjeti u nadi te pokazivati svima oko nas da postoji smisao života – a to je radost Božića – susreta s Gospodinom.

M. K.

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s